Kako su samo mogli razapeti čistu ljubav koja je samo i jednostavno voljela.
Ljubav koja je svakoga i svačije srce razumjela.
A ko je Tebe razumio?
Pitam se i počinjem shvaćati. Pa zašto bi mene razumjeli, mene malu i beznačajnu, kada Tebe nisu?
U tom trenutku razmišljam, kako je moja ljubav ustvari poput Tvoga križa razapeta?
Ona se rodila,jer sam bila otvorena srca i željela sam je! živjela, voljela. Ona je odbačena, osuđena, prognana i ostavljena.
Izdana je. Ubijena. Razapeta. Umrla. Da bi se ponovo rodila?
Ne, nisu te razumjeli. Nisu ni moju ljubav razumjeli. Nisu te pitali. Ni mene nisu. A ti si jednostavno i samo volio! Baš kao i ja!
Shvaćam koliko smo mi u stvari slični. Koliko ti u stvari shvaćaš naše muke.
Naša osuđivanja, bičevanja, padanja pod križem koji sami nosimo, pred životom.
I ipak si osuđen.A samo si jednostavno i čisto ljubio!
Samo si rekao: oprosti im ne znaju što čine! Kako si ti to mogao? A kako ja to ne mogu? Zašto želim sačuvati ponos, a ne ako me udare dati im i drugi obraz, pa neka lupaju!
Ti si sve to izdržao i dalje koračao, nisi uzvratio, nisi osudio niti se svetio, zašto, ja to ne mogu?
Da, ljubav koju osjećam je poput Tvoga križnog puta. Prošla je kroz sve postaje Tvoga puta. Da bi se ponovo rodila i uskrsnula...
Lako mi je jer znam da si to prije mene prošao i uvijek uz mene stao.
Živjela ljubav!
Nema komentara:
Objavi komentar