Prošla je struja kroz naša tijela, dodiri u tami, strepnje...
Naše tuge, beskrajna čekanja, naše sreće...Prošlo je naše vrijeme.
Ti si ostao tamo zauvijek. U nekim čekaonicama moje duše... sa najavama sljedećih putovanja... propušteno se vratiti neće... ostao si tamo čekajući...neke možda bolje dane...naše vrijeme je prošlo...
Ostali su tragovi duše, koja voli. Duše koja tebe je oduvijek čekala. Za tobom tragala. Duše koja je još uvijek, pola, u traganju, za onim svojim drugim dijelom.
Ostalo je srce koje svojim prostorima luta i traži TEBE. Prem da te je davno našlo. Ostale su suze koje padaju i koje niko ne briše. Ostao si TI LJUBAVI zauvijek u ovoj duši kao neprolazni trag prošlosti, sadašnjosti i vječnosti.
Uvijek ću te voljeti, od prvog trena pa do smrti, premda neću nikada biti sa tobom. Jer neču moći preletjeti onu provaliju bola i tuge, bez krila, koja mi samo ti podariti možeš, MOJ ANĐELE...
